Česnica iz rerne, pita sa jabukama, prva jutarnja kafa i jelka uneta u kuću pred praznike. Za Radmilu i Arijanu, osnivačice brenda Dunavski Plamen su mirisi pripadanja koje su nosile sa sobom i dok su odrastale hiljadama kilometara od Srbije. Danas ih u svojoj radionici u Pančevu pretvaraju u ručno livene sveće od 100% sojinog voska.
Odrasle su u Kanadi, u srpskim porodicama u kojima su jezik, slava, hrana i priče o kući bili deo svakodnevice. Balkan su upoznavale kroz porodične običaje, letnje dolaske i uspomene koje su im roditelji prenosili. Želja za povratkom postojala je mnogo pre nego što su počele da razmišljaju o konkretnom preseljenju.
Sa Radmilom i Arijanom razgovarali smo o poslu koje su pokrenule i mirisima koji bude uspomene, kao i o odluci da život grade u ritmu koji im više prija.
Povratak koji je dugo sazrevao
„Povratak je bio nešto što smo nosile mnogo pre nego što smo ga pretvorile u konkretan plan. Odrasle smo u Kanadi, ali u porodicama u kojima su Balkan, jezik, slava, hrana, letnji dolasci i priče o kući bili stalno prisutni. Na neki način, naši roditelji su nas sami naučili da postoji mesto kojem pripadaš čak i kada si hiljadama kilometara daleko“, pričaju Radmila i Arijana.
Vremenom se toj bliskosti sa Srbijom pridružila i potreba za drugačijom svakodnevicom. Obe su želele su manje jurnjave, više vremena za porodicu i ljude koje vole, ali i posao u kojem će prepoznati smisao.
Arijana i njen suprug Marko prvi su se vratili i skrasili u Pančevu. Upravo tu je Dunavski Plamen dobio svoj prvi pravi dom i radionicu.

Detinjstvo nema samo jedan miris
Na pitanje koji ih miris najbrže vraća u detinjstvo, teško im je da izdvoje samo jedan. Uspomene se smenjuju: pita koja se hladi na stolu, kafa, drvo, rakija izneta pred gosta, čiste čaršave i praznična jelka.
„Najlepše kod mirisa je što ne vrati samo sliku. Vrati ti glasove iz kuhinje, ko je sedeo za stolom, kako je kuća izgledala i kako si se tada osećao. Nekad je dovoljan samo jedan trenutak da se sve to vrati”, odgovaraju preduzetnice.
Upravo taj osećaj pokušavaju da sačuvaju u svojim svećama. Kolekcija „Mirisi Balkana“ nastaje iz želje da se poznati mirisi doma prenesu i u neke nove sobe, gradove i svakodnevice.
Kako uspomena postaje sveća?
U radionici Dunavskog Plamena sve počinje razgovorom o uspomeni koju žele da prenesu. Tek potom dolazi potraga za mirisnim notama.
„Česnica nije samo testo, pita nije samo jabuka, a rakija nije samo voće. Tu su toplina, začini, drvo, vazduh u prostoriji, možda hladovina u dvorištu ili glasovi ljudi oko stola“, objašnjavaju.
Od prve zamisli do gotove sveće potrebno je mnogo isprobavanja. Testiraju odnose mirisa, vosak, fitilj, intenzitet i formulaciju, sve dok ne dobiju osećaj koji traže.
„Nama nije dovoljno da sveća miriše ‘na jabuku’. Želimo da nekoga vrati u kuhinju u kojoj se ta pita nekada pekla.“
Iza svake sveće stoji porodičan posao
Gotova sveća malo toga otkriva o broju koraka koji prethode njenom pakovanju. Radni dan u radionici podrazumeva planiranje serija, pripremu materijala, merenje i topljenje voska, dodavanje mirisa na preciznoj temperaturi i pripremu fitilja i posuda.
Zatim slede ručno izlivanje, hlađenje, sazrevanje, kontrola, etiketiranje i pakovanje. Iako nijedan dan nije isti, organizacija je neophodna.
„Na početku smo svi radili gotovo sve. Danas, kako Dunavski Plamen raste, sve više delimo odgovornosti prema oblastima u kojima je svako najjači. Ali i dalje je to porodičan posao u pravom smislu te reči: kada treba, svi uskačemo“, otkrivaju vlasnice Dunavskog plamena.
Dvadeset minuta za sporije veče
Na pitanje kako bi izgledao mali večernji ritual koji unosi više topline u dom, njihov predlog je jednostavan: prigušiti svetlo, upaliti sveću, skloniti telefon i odvojiti makar dvadeset minuta za nešto što nam prija.
To može da bude čaj, knjiga, razgovor ili samo tišina. Važno im je da takvi trenuci ostanu laki i dostupni, bez potrebe da se čitava svakodnevica preuredi.
„Često govorimo o životu ‘polako, s namerom’, ali to ne znači da morate sve da menjate. Nekad je dovoljno da jedan mali deo dana namerno sačuvate samo za sebe i ljude koje volite. Sveća tu postaje mali znak da je vreme da se ritam promeni“, savetuju one.

Srećniji život je znati šta ti je dovoljno
Povratak u Srbiju nije učinio njihov život jednostavnim niti savršenim. Dao im je, međutim, priliku da ga više oblikuju prema sopstvenim merilima.
„Za nas srećniji život nikada nije značio da imamo što više. Zapravo, želele smo upravo suprotno: život sa manje jurnjave, manje potrebe da stalno stižeš nešto sledeće i više vremena za ono što ti je već važno“, odgovaraju Arijana i Radmila.
U toj svakodnevici ima mesta za ručak koji može da potraje, kafu koja nije uvek za poneti i susrete koji se ne mere produktivnošću. Želele su da posao bude deo života, uz dovoljno prostora za porodicu, prijatelje i male stvari zbog kojih se negde osećamo kod kuće.
„Možda nam je upravo to danas najbliže definiciji srećnijeg života: ne imati sve više, već znati šta ti je dovoljno“, zaključuju vlasnice Dunavskog plamena.
Još jednu priču o ljudima koji su u Srbiji pronašli dom i pokrenuli mali porodični posao pročitajte u našem tekstu o pekari Testo Mesto u Sopotu.















